SAŽETAK
Paradoks ljubavi : esej / Pascal Bruckner. Zagreb : Algoritam, 2010.
Ljudska emocionalnost i seksualnost uvijek je razapeta između trajnih prirodnih nagona, prije svega onih za razmnožavanjem i preživljavanjem, i vječno promjenjivih društvenih struktura i kulturnih normi. Uspon građanskog, pa onda i industrijskog i potrošačkog društva započet u 18. stoljeću donio je cijeli niz društvenih i kulturoloških promjena, a slabljenje, u većoj ili manjoj mjeri, dotad obvezujućih društvenih odnosa koji su stvarali osjećaj zajedništva među ljudima, stvorilo je prazninu koju zadnja dva stoljeća u velikoj mjeri pokušavamo popuniti afektivnošću. Autor tvrdi da se paradoksi vezani uz ljubav povećavaju kako rastu naša očekivanja od nje, ali isto tako i da su oni oduvijek postojali i da će, neumitno, uvijek postojati. Zbog svega toga ljubav nikad neće biti dobar vodič za djelovanje u javnoj sferi, gdje treba biti pod jakim utjecajem razuma i etike, dok će u intimnim odnosima svojom raznolikošću i proturječjima uvijek omogućavati, ponekad kratkotrajnu, ponekad dugotrajnu povezanost među isto tako različitim i nedosljednim pojedincima. Umjesto da ljubav popravljamo, trebamo priznati i, na kraju krajeva, uzdizati mnogolikost i paradokse ljubavi, jer ljudska bića mogu voljeti samo onako kakva i sama jesu: nesavršena.