SAŽETAK
Obraćajući se u formi pisama mladoj ženi koja bi joj po godinama mogla biti kćerka (rođena 1970.), pripovjedačica (rođena 1930.) uspoređuje svoj i njezin životni put. Tematizirajući pamćenje i sjećanje kao takvo, vrijeme i prolaznost, autorica tipičnim "ženskim pismom" kroz poetizaciju banalnih detalja svakodnevnice ponire u bit životnoga istinskoga životnog sadržaja. Pripovjedačica svoja razmišljanja temelji na elementima vlastite obiteljske povijesti i autobiografskim detaljima, a središnju jezgru oko koje se okupljaju njezine misli predstavlja doživljaj i činjenica starosti, osipanja života, prolaznosti i smrti.