Svetlana Aleksievič, bjeloruska književnica i novinarka, dobitnica je ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. "Trideset ili četrdeset posljednjih godina posvetila je 'kartografiranju' sovjetskog i postsovjetskog čovjeka. No zapravo to nije povijest zbivanja. To je povijest emocija", objasnila je tajnica Švedske akademije Sara Danius.
Svojim je pisanjem pokrila neke od najvažnijih događaja u Bjelorusiji u doba Sovjetskog Saveza i nakon njegova raspada, uključujući nuklearnu katastrofu u Černobilu, sovjetsko-afganistanski rat i raspad SSSR-a. Dvije njezine najpoznatije knjige su Černobilska molitva, koja donosi iskaze svjedoka, te Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka, koja je prevedena na hrvatski jezik i možete je posuditi u knjižnici, o postsovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti, prijelazu iz jednog društvenog sustava u drugi. Proslavili su je Dečki iz cinčanih sanduka, memorijalno djelo o ratu u Afganistanu objavljeno 1990. godine.
Nakon što je diplomirala novinarstvo na Sveučilištu u Minsku počela je tonski bilježiti iskaze žena koje su se borile u Drugom svjetskom ratu iz kojih je nastao njezin prvi roman Rat nema žensko lice, pisan ruskim jezikom, kao što su i sljedeći. Otad je Svetlana Aleksievič na isti način pisala svoje dokumentarne romane: intervjuirajući ljude koji su proživjeli duboko potresna iskustva. Iako su u Bjelorusiji njezini radovi, od dolaska Lukašenka na vlast, u potpunosti zabranjeni, dobitnica je mnogih međunarodnih priznanja i nagrada.
