Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Puli u suradnji s Gradskom knjižnicom i čitaonicom obilježava 30 godina Odsjeka i pokretanja studija hrvatskoga jezika i književnosti na pulskome sveučilištu.
U rubrici Što čitam? profesori i profesorice kroatistike preporučuju knjige za čitanje, i to stručnu literaturu i beletristiku.
Preporuke kreću upravo u ožujku je se simbolično obilježava i Mjesec hrvatskoga jezika. Međunarodni dan materinskoga jezika 21. veljače uzet je kao početak Mjeseca hrvatskoga jezika, a završetak je 17. ožujka, na dan objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine.
Upoznajmo pulske kroatiste i kroatistice kroz prizmu onoga što čitaju i proučavaju, i to u objavama koje će ići svaka dva tjedna. E-brošura svih preporuka bit će uskoro dostupna za preuzimanje na mrežnim stranicama knjižnice, a tiskane letke u prostorima Knjižnice.
Dubravka Dulibić-Paljar, književna povjesničarka. Voli istraživati stare tekstove i otkrivati kako su se mijenjali naši pogledi na osjećaje, odnose i društvene uloge. U slobodno vrijeme uživa u plesu i dugim šetnjama.
Što čitam?
Kao strastvena čitateljica čitam štošta. I raznovrsnu stručnu literaturu i beletristiku. Nedavno su me posebno privukle knjige američke teoretičarke književnosti Rite Felski Namjene književnosti i Granice kritike koje su dostupne i u hrvatskom prijevodu, knjiga Evine kćeri: žene o biblijskim ženama u talijanskoj renesansi feminističke književne povjesničarke Franceske Marie Gabrielli te nova knjiga književne teoretičarke Maše Grdešić Parfimirano smeće: hrvatska književnost i popularna kultura.
Što se beletristike tiče, toplo bih preporučila već naveliko hvaljenu knjigu Roberta Perišića Brod za Issu te roman Mladenka kostonoga Želimira Periša, koji je upravo dočekao i svoje treće izdanje. Tu je također i povijesni roman Ja, Klaudije Roberta Gravisa, koji je prošle godine izišao u Sandorfovu novome prijevodu, te August Johna Williamsa, još jedan povijesni roman o drevnome Rimu. U istom podneblju, na poluotoku, smješteni su i meni neodoljivi krimići o inspektoru Montalbanu talijanskoga Andree Camillierija, koje sam pročitala mnogo puta, dok upravo ponovo čitam roman Paukova strpljivost. Također ponovo čitam eseje Virginije Woolf zajedno sa spisateljičinim dnevničkim zapisima koje je, u prijevodu Ande Bukvić Pažanin, a pod naslovom Dnevnik spisateljice, početkom prošle godine objavila nakladnička kuća Bondoni. Knjiga je koju vrijedi pročitati. Donosim stoga i jedan njezin kratak ulomak u kojem Virginia Woolf piše: „Kakav bih voljela da je moj dnevnik? Da je labavo spleten, a opet da nije neuredan, dovoljno rastezljiv da prigrli sve uzvišeno, neznatno i prekrasno što mi padne na um. Voljela bih da nalikuje na neki duboki stari stol ili prostrani sanduk u koji ubaciš gomilu svakakvih sitnica, a da ih i ne pregledaš. Pa da se vratim, nakon godinu ili dvije, i otkrijem da se zbirka sama od sebe posložila i pročistila i skupa srasla, kao što to pohranjene stvari misteriozno znaju, u kalup dovoljno proziran da odražava svjetlost naših života, a da je ipak čvrst i stabilan, s distancom umjetničkog djela. Glavna potreba, mislim dok ponovno čitam svoje stare sveske, nije glumiti cenzora, već pisati prema raspoloženju i bilo što o bilo čemu.”
