Prigodom 250. obljetnice rođenja Ludwiga van Beethovena, voditelj Glazbene slušaonice, dugogodišnjeg redovnog mjesečnog programa u Središnjoj knjižnici, profesor Boris Vučina napisao je kratki osvrt o djelu ovog velikog skladatelja. Ovu glazbenu šetnju, primjerenu trenutnoj epidemiloškoj situaciji, upotpunio je i primjerima, odnosno prijedlozima za slušanje.
Umjetnost uvijek zahtijeva nešto novo od nas – Ludwig van Beethoven
Po općem sudu, Ludwig van Beethoven smatra se, uz J. S. Bacha i W. A. Mozarta, najznačajnijim skladateljem u glazbenoj povijesti. L. Salter u njemu vidi „kreativni duh genija koji je silno proširio formu, govor i emotivne granice glazbe te utjelovio ideje novog doba liberalnog idealizma nakon francuske revolucije 1789. godine.“
Rođen u njemačkom gradu Bonnu 16. prosinca 1770. u obitelji flamanskog porijekla, već je u dobi od četiri godine pokazao izuzetnu glazbenu nadarenost u umješnosti sviranja klavira. Unatoč nesređenim obiteljskim prilikama (Beethovenov otac Johann često je maltretirao dijete budeći ga usred noći kako bi ga poučavao sviranju klavira) već je s jedanaest godina zamjenjivao svog učitelja Nefea na dužnostima orguljaša i voditelja orkestra na bonnskom dvoru. Njegov je talent prepoznao grof Waldstein (Beethoven mu je kasnije posvetio jednu od svojih najpoznatijih klavirskih sonata, op. 53, u znak zahvalnosti) i omogućio mu susret u Beču s Mozartom 1787. godine. Bečki velikan tom je prigodom izrekao sljedeći sud o Beethovenu (kojemu je tada bilo 17 godina): „Zapamtite ovoga čovjeka. Jednog će dana o njemu govoriti čitav svijet“. Pet godina kasnije mladi Beethoven zauvijek se iz Bonna preselio u Beč da bi se mogao temeljitije usavršavati kod Haydna, Albrechtbergera i Salierija. Zanimljive su opaske velikog bečkog skladatelja Josepha Haydna o suštini Beethovenova stvaralaštva: „Vi nikada nećete žrtvovati jednu lijepu glazbenu misao nekom tiranskom pravilu, ali ćete zato svojoj ćudi uvijek žrtvovati pravila – jer mi vi dajete dojam čovjeka koji ima više glava, više srdaca, više duša… U vašim će djelima uvijek biti nečega neuobičajenog: nailazit će se u njima na lijepe stvari, pa čak i divljenja dostojnih, ali tu i tamo i na nešto čudnovato i mračno, jer ste i vi sami pomalo mračni i čudnovati“. Malo je tko tako pregnantno umio ocrtati spoj glazbenog sadržaja i karaktera u Beethovena, kako je to uspjelo Haydnu!
Prosječnom je ljubitelju klasične glazbe poznato podosta detalja iz života velikog majstora te se na tome nećemo odviše zadržavati. Dovoljno je spomenuti da je na vrhuncu stvaralaštva i slave (već za života bio je izuzetno cijenjen kao jedan od najvećih skladatelja onog vremena) potpuno oglušio te će kroz taj podatak mnogi slušatelj doživljavati pa i donositi sud o Beethovenovoj glazbi. Isto tako, mnogi će Beethovenov opus promatrati u svezi s njegovim buntovnim i nezavisnim karakterom povezanim sa sviješću genija koji je odgovoran samo vlastitoj savjesti i umjetničkoj slobodi, a ne robovanju društvenom konformizmu i hijerarhiji. Tako je „odbrusio“ jednom knezu: „Vi ste vašu plemićku titulu naslijedili, no Beethoven je samo jedan!“ Stoga V. Žmegač u eseju o Beethovenu s pravom ističe da Beethoven pripada generaciji stvaralaca koju karakterizira umjetnički individualizam, a umjetnik postaje u estetskom smislu tvorac mjerila i njihov izvršitelj u isti mah, ukratko ličnost koja se u svom stvaralaštvu više ne mora obazirati na norme takozvanoga društvenoga ukusa.
Drugim riječima, Beethoven se kao skladatelj nije zadržao na klasičnom stilu Haydna i Mozarta, već je, polazeći od naslijeđenih stilskih crta klasike, najavio individualni pristup formi i sadržaju koje će razdoblje romantizma afirmirati kao svoj stvaralački credo. Pojedinac postaje središte estetskih prosudbi, a njegovo „ja“ mjerilo svih stvari. Charles Rosen naglašava da je Beethoven prvi skladatelj u povijesti glazbe koji je pisao “tešku“ glazbu, kako u smislu tehničkih zahtjeva koje je stavljao pred izvođače, tako i u smislu razumijevanja njegove glazbe koja je često „onkraj“ samog glazbenog izričaja i može se dovinuti do filozofske razine i rasprave. U egzistencijalnom pogledu, Beethoven je živio kao „slobodnjak“ te, iako nije odbijao novčane potpore mecena, jedan je od prvih financijski neovisnih umjetnika, što je također djelovalo na njegovu samosvijest i slobodu u ponašanju u ophođenju s drugima.
Beethovenov skladateljski opus zaista je impozantan – pet klavirskih koncerata, 32 klavirske sonate, devet simfonija, 16 gudačkih kvarteta, 10 sonata za violinu i 5 za violončelo, znameniti violinski koncert, opera „Fidelio“, klavirska trija i mnoge druge skladbe, od varijacija do tzv. programnih djela.
Dok je Mozart napisao 41 simfoniju, a Haydn čak 104, Beethovenih u svojem simfonijskom opusu ima svega devet, no simfonija kao oblik zauzima centralno mjesto u njegovu stvaralaštvu i postaje ključnom formom glazbenoga izraza. S kolikom je ozbiljnošću Beethoven pristupao skladanju tog glazbenog oblika, svjedoči podatak da je prvu simfoniju u C-duru, op. 21, skladao punih sedam godina, od 1791. do 1797.! Već u drugoj simfoniji u D-duru, op. 36. (1802.), mladi majstor zamjenjuje u trećem stavku dotadašnji menuet vehementnim scherzom kojim otvara nove izražajne i formalne putove u razvitku simfonije.
Treća će simfonija postati čuvenom već po tome što je prvobitno bila posvećena Napoleonu kao vjesniku novih prosvjetiteljskih ideja u ondašnjoj Francuskoj i Europi. No, nakon što se Napoleon proglasio carem, Beethoven je promijenio naslov i simfoniju posvetio svim onim herojima koji su pali za slobodu.
Ta je simfonija mnogo duljeg trajanja nego bilo koje djelo u tom obliku stvoreno prije nje, pa i od prve dvije majstorove simfonije te je publici bilo teže prihvatljivo, kao i zbog drugačije organizacije glazbenog materijala nego kod Mozarta, kraćih motiva, sjajno razrađenih u provedbi prvoga stavka. Za slušatelje je to bila „gomila nepovezanih i pretrpanih ideja i neprekidne buke svih instrumenata“, kako to naglašava Charles Rosen u „Klasičnom stilu“.
Primjer br. 1: Prva simfonija u Es duru – „Eroica“ ,I. stavak - „Allegro con brio“
U Beethovena i najkraći glazbeni motivi mogu postati mottom cijeloga stavka. Najpregnantnije je to izraženo u petoj simfoniji u c-molu op. 67 (1808.) u kojoj na samom početku jedan ritmizirani interval sadrži u klici svu dramatsku snagu prvoga stavka i čitave simfonije. Nekoliko godina prije rada na V. simfoniji počeo je osjećati nepovratni gubitak sluha, što ga je toliko „porazilo“ da je napisao i oporuku nazvanu, prema mjestu gdje je sročena, „Heiligendstadskom oporukom“, na kraju koje stoji: „Pa dođi smrti, dočekat ću te hrabro!“ Uz čuveni početni motiv pete simfonije vezuju se riječi Beethovena da „tako sudbina kuca na vrata“, no njegov učenik i prijatelj Carl Czerny, rekao je da je njegov učitelj nadahnuće za početne četiri note našao u pjevu zebe koju je čuo za vrijeme šetnje u bečkom Prateru.
Primjer br. 2: Peta simfonija u c-molu, op. 67. – I. stavak, „Allegro con brio“
Teško da će se u povijesti glazbe naći tako osebujan violinski koncert kao što je Beethovenov, ujedno jedini koji je skladao, djelo puno nepatvorene osjećajnosti i melodijske ljepote, bez ijednog suvišnog tona. Prva je koncertna izvedba violinskog koncerta u D-duru uslijedila 1806. godine, a solo dionicu interpretirao je tada čuveni mladi violinst Franz Clement, koji je na rečenoj praizvedbi načinio stanku između prvog i sljedeća dva stavka, ubacivši jednu svoju skladbu, uništivši tako cjelinu doživljaja Beethovenova djela! Svakako je najdojmljiviji drugi stavak „Larghetto“ u kojem violina u visokom registru natkriljuje, kao s glazbenog Olimpa, sva druga glazbala. Autori ciklusa „Veliki skladatelji“ taj ugođaj nježnosti i topline uspoređuju s onim koji pobuđuje pogled na sliku Leonarda „Djevica i dijete sa svetom Anom“.
Primjer br. 3: Koncert za violinu i orkestar u D-duru op. 61 - II. Stavak „ Larghetto“
U 32 klavirske sonate (napisao ih je ukupno 38, no samo su 32 dvije obilježene brojem opusa) može se vidjeti Beethovenov cijeli razvojni put kao skladatelja, od Sonate op. 13 u c-molu, „Patetične“, sonate „Mjesečina“ u cis-molu op. 27, preko“ op. 57 u f-molu te konačno do najopsežnije od svih Beethovenovih klavirskih sonata – „Hammerklavier“ sonate u B-duru op. 106 za koju je sam Beethoven rekao da je to sonata koja će zadati mnogo muke pijanistima budući da je u tom djelu skladatelj postavio izvođačima veoma teške interpretativne i tehničke zahtjeve. Naziv sonate op. 57 „Appasionata“ ne potječe od Beethovena, a naziv koji joj je dan možda ima veze s time što su je Beethovenovi suvremenici uspoređivali s Petom simfonijom (tzv. Simfonija sudbine) vidjevši u njoj istu onu borbu principa života i privremene destrukcije i beznađa.
Primjer br. 4: Sonata u f-molu op. 57, „Appasionata“ - Finale „Allegro ma non troppo“
Beethoven je napisao pet koncerata za klavir i orkestar (Mozart čak 27!). U prvom i drugom koncertu vidljiv je Mozartov utjecaj u klavirskom slogu i zvuku, no od trećeg klavirskog koncerta u c-molu očituje se značajna promjena – „to djelo umjesto virtuozne vanjštine postaje intimna ispovijest skladatelja“. Posljednji od klavirskih koncerata, onaj u Es-duru, nazvan „Emperor“ koncertom, postat će, prema riječima V. Žmegača, „prototip u razvitku ovog oblika prema velikim romantičkim tvorevinama“. Casper Hoeweler ističe da ovo djelo, op. 73, 1809. uživa kod široke publike posebnu naklonost zbog svojih velikih kontrasta između herojskog i intimnog ugođaja.
Primjer br. 5: Peti klavirski koncert u Es-duru - „Emperor“ (Carski), op. 73 - I. stavak „Allegro“
U vrijeme kada je stao raditi na "Missi Solemnis" 1819. godine, Beethovenov se sluh toliko pogoršao da je komunikacija između majstora i okoline bila moguća jedino bilježenjem replika. To nije spriječilo Beethovena da stvori jedno od najljepših djela u povijesti glazbe i jednu od “najgenijalnijih manifestacija ljudskoga duha“ (Hoeweler). "Missu" je Beethoven skladao gotovo pet godina, dovršivši je 1823. godine, a posvećena je jednom od njegovih mecena, nadvojvodi Rudolfu prigodom ustoličenja za nabiskupa u Olemecu. Kao moto "Missi" Beethoven je napisao sljedeće riječi: „Iz srca izašla, neka ponovno nađe put do srdaca“. Beethovenovi prijatelji svjedočili su o tome da se djelo mukotrpno rađalo, u okolnostima potpune gluhoće i usamljenosti. Posebno je dojmljiv stavak „Sanctus“ koji odiše religioznim spokojem, razvijajući se u radosno hvaljenje Boga. Imitacijskim stilom kojim je stavak pisan ovaj dio "Misse" zrači plemenitim i uzvišenim karakterom.
Primjer br. 6: Missa Solemnis za soliste, zbor i orkestar u D-duru, op. 123 - „Sanctus“
Paul Beker kaže da je Beethoven ustvari završio svoj simfonijski opus „Osmom simfonijom“ kao odrazom konačne faze umjetničkog sazrijevanja u nizu od Treće do Osme, čime bi stvaralački krug bio zaključen i zatvoren.
No, zadnja maestrova simfonija, Deveta, u d-molu za soliste, zbor i orkestar op. 125 rezultat je cjelokupnih Beethovenovih dojmova na polju simfonije, ali i predstavlja revolucionarno prekoračenje granica simfonije kao glazbenog oblika. U posljednjem stavku, Finalu, Beethoven je posegnuo za stihovima Friedricha Schillera iz „Ode radosti“ te je, slijedom toga, u instrumentalno tkivo simfonije po prvi puta u povijesti glazbe uveo vokalne soliste i zbor! U nizu varijacija na temu radosti učestalo se javljaju početni stihovi Schillerove „Ode“: „Radosti, divna iskro bogova, kćeri Elizijuma, opijeni kročimo u predjele nebeske, tvoju svetinju. Tvoje čudesne moći spajaju ono što moda rastavi, a gdje tvoje blago krilo bdije, svi ljudi braća postaju.“ Na samom završetku Finala muški zbor zapjeva: „Zagrlite se milijuni/Poljubac je to za čitav svijet“ – tom porukom završava Deveta Beethovenova simfonija (skladana od 1822. do 1824.) koja ostaje trajnim spomenikom majstorova stvaralaštva i apoteoza univerzalne ljubavi koja natkriljuje sve nesavršenosti ljudskih stvorenja i cijeloga čovječanstva. Ona je “cjelokupni životni rezultat ovog bogoduhog umjetnika, ona je zvučeće čeznuće iz osamljene gluhoće, težnja za krugom prijatelja, za ljudskim društvom, koja tek sudjelovanjem pjesnika dobiva svoj potpuni izraz i vodi k pravoj unutarnjoj radosti“ ( N. Fabrio, „Maestro i njegov šegrt“).
Primjer br. 7.: Deveta simfonija za soliste, zbor i orkestar u d-molu, op. 125 IV. stavak - Finale
Pet godina prije smrti, 1822. godine, L. van Beethoven je u „jednom razgovoru“ primijetio (u to je vrijeme bio već sasvim gluh, dakle, pisao je na pločicu) da se njegova djela rijetko nalaze na simfonijskom repertoaru u Beču te se osjećao pomalo zaboravljenim, „izašlim iz mode“. Charles Rosen u knjizi „Klasični stil“ piše da Beethovenova glazba, iako poštovana i voljena od generacije koja ga je naslijedila, nije imala vitalnu snagu kao što bi se, površno, moglo pretpostaviti, no što je vrijeme odmicalo njegov je opus postupno zauzeo izuzetno mjesto ne samo unutar bečke klasike, odnosno klasičnog stila, već i povijesti glazbe uopće.
Razmičući granice stila koji su oblikovali Mozart, Haydn i neki njihovi prethodnici, glazba Ludwiga van Beethovena najavila je razdoblje romantizma – od razvoja dinamičkih kontrasta, „lomljenja“ i fragmentacije melodije kao očitovanja stvaralačkog nemira i uzavrelosti, ukidanja ili mijenjanja granica tradicionalnih i naslijeđenih oblika te miješanja glazbenih žanrova i – naposljetku, do pojave glasa koji se uzdiže iz instrumentalnoga simfonijskog tkiva. Beethoven je, ističe Rosen, možda prvi skladatelj kod kojeg istraživačka funkcija glazbe ima prednost nad svim drugim: zadovoljstvom i poučnošću, a njegova je umjetnost neponovljiva sinteza klasične odmjerenosti i dramatske snage. Mi bismo tome mogli pridodati da Beethovenova „teška“ glazba nije samo za slušanje, već za snatrenje i kontemplaciju!
