"Tajne veze" Đorđa Matića

04.10.17. Događanja Središnja knjižnica

Knjiga Tajne veze autora Đorđa Matića predstavljena je u dvorani Središnje knjižnice 4. listopada 2017.

Uz autora o knjizi su govorili Nenad Popović i Budimir Žižović.

Đorđe Matić (Zagreb, 1970.), pjesnik i esejist. Završio je studij engleske i talijanske književnosti na sveučilištu u Amsterdamu. Objavljivao u brojnim medijima s područja bivše Jugoslavije i Nizozemske. Stalni je suradnik tjednika Vreme i časopisa Prosvjeta. S producentom Dragim Šestićem surađivao na mnogobrojnim albumima world i etno muzike. Objavio je knjige Lingua franca (pjesme); Tajni život pjesama (eseji); s Merimom Ključo napisao je (trojezični) priručnik Eastern European Folk Tunes. Urednik je i koautor Leksikona YU mitologije. Godine 2016. objavljena mu je zbirka poezije na nizozemskom Haarlem Nocturne. Član je Društva hrvatskih pisaca. Živi u Hillegomu, Nizozezmska

Zbirka eseja "Tajne veze", s podnaslovom "Slušanja, osluškivanja", posve je iznimna u svom pristupu glazbi i glazbenicima, i preko njih, nama ovdašnjima – ondašnjima i sadašnjima. Đorđe Matić pažljivo sluša i osluškuje, dubinski sondira, pomno čita i proniče – neupitno uspješno – u tajne veze i značenja koja će mnogom površnom slušatelju-konzumentu naprosto promaknuti, a onima koji mu se pridruže u (re)interpretiranju ne samo glazbe, otvorit će neke nove vizure i navesti ga na neka svježa tumačenja i glazbe koju je slušao i sluša, i sredine u kojoj je živio i živi. Stilski osebujan i samosvojan, imaginativan i akribičan, dojmljive erudicije i istančane auditivne percepcije, senzibiliziran za jedva čujne vibracije i odjeke, sklon poliperspektivnom sagledavanju fenomena kojima se bavi, blagodareći – teško izborenom – povlaštenom položaju promatrača iz iskošenog, egzilantskog, apatridskog motrišta, Matić razabire nijanse u semantici i izvodi katkad na prvi pogled začudne, ali neumoljivo logične zaključke, vješto žonglirajući prostorno-vremenskim asocijacijama, povezujući ono naizgled posve nepovezivo i pokidano, i približavajući ono naizgled beznadno udaljeno. (Darko Milošić)